To all Croats here some memory from a serb fan at the game in Croatia with two others, enjoy, I know you will
A Serb who has seen the game live, described his experince like this:
( I could not contact the author, Darko Dragicevic, and ask him if I could post his report. I did it in a good faith he would not mind visitors of this site reading it. )
PAKAO U ZAGREBU
Pri samom ulasku u Zagreb Larsen se zamislio i onda nam dobaci: - Dacemo tri komada!
Od samog ulaska u Zagreb sretali smo navijace. Svi su nosili hrvatske dresove, salove. Sve je bilo podredjeno slavlju. Niko jednostavno nije ni pomisljao da Hrvatska moze i da izgubi.
Poslije izuzetno ugodnog rucka u prostorijama nasih domacina krenuli smo na stadion. Rijeka ljudi se spremala za odlazak na "tekmu". Uz "ozujsko" i "karlovacko" pivo spremali su se da napune mrezu Jugoslavije. Prognoze na "Radiju 101" su isle od 3:0 do cak 7:0. Kada bi se javio rijetki realan slusalac koji bi podsjetio da Hrvatska nije ni Malti uspjela dati toliko golova, odmah bi postao drzavni izdajnik. Prilaz "Maksimiru" je bio sav u crveno bijelom. Klicali su Hrvati Banu Jelacicu, Anti Pavelicu, a mi smo morali sutjeti. Veliki problem predstavljale su i ulaznice. Imali smo tri. Dvije za sjever i jednu za jug.
Na kraju smo odlucili da Zlaja i Larsen odu na sjever medju BBB, a ja na jug. Tu smo se razdvojili. Po prvi put ostao sam sam i to medju ruljom rezularenih Hrvata. Na prvom ulazu velika guzva. Tapkarosi prodaju karte po nizoj cijeni od pocetne. Detaljni pregledi! Do ulaza u stadion bilo ih je cak sest. Guzva se nepotrebno stvarala. Prvo bi te pregledao redar, zatim obicni policajac pa pripadnici specijalne policije, a nakon ulaska na stadion - ista procedura.
Hrvat iz Bosne, vidno iznerviran, rekao je da ce uskoro postati nastran ako nastave da ga pipaju. Cuvena splitska "Torcida" zapjevala je na ulazu "I ko ne skace - pravoslavac je". Na moju veliku srecu bilo je ljudi kojima, takodje, nije bilo do skakanja pa sam se i sam izvukao... Na ulaznicama su bila oznacena sjedista i moralo se pridrzavati mjesta koja smo dobili. Pogledam broj na karti 11 red sjediste 38, a tamo, oko mjesta, "Torcida". Gotovo svi u hrvatskim dresvima i prezimenom ***sic na ledjima. Jedan od njih gotovo kroz smijeh rece:
- Kaj nas tisak pise, da ce biti 4-5 tisuc' Srba. Nema ovdje ni jednog.
Ima, ima - pomislih u sebi i okrenuh se terenu. A, na njemu umjetnicki program sa hrvatskim nacionalistickim pjesmama. Ne mogu, a da ne spomenu Vukovar. Sluzbeni spiker u nekoliko navrata ponavlja kako ce se slavlje nastaviti i na Trgu Francuske revolucije gdje ce se peci vo i piti pivo.
Prvi na teren "Maksimira", od Jugoslovena, izlazi Dejan Stankovic. Deki se saginje, dodiruje travu i krsti se, a tribinama odjekuje: "Ubij, ubij Srbina"! Izlazi i Ivica Kralj i on se krsti, a Hrvati samo vicu: "Ivice, ustaso"! Sinisa Mihajlovic se odvaja od reprezentacije i odlazi do zastave "Vukovar '91". Pokazuje srednji prst i smijuci se vraca nazad.
Izlazak hrvatskih reprezentativaca donosi euforiju. Gotovo svi burno pozdravljaju "vatrene". Reprezentacije zatim izlaze i sluzbeno na teren. Jugoslovenska himna je ispracena salvama zvizduka, dok je na taktove "Lijepe nase" 90 odsto prisutnih diglo ruke i pozdravilo nacistickim pozdravom. A neko prica o hrvatskoj demokratiji i kako je fasizam mrtav. Na "Maksimiru" fasizam je zivio i to "punim plucima". Uslijedila su skandiranja Dinku Sakicu, Nadi Sakic i, naravno, poglavniku Pavelicu. U sebi psujem, prosto ne vjerujem da neko na kraju dvadesetog vijeka moze od fudbalske utakmice da napravi bitku na zivot i smrt. Utakmica je pocela.
Prvi kontakt i odmah prepirka na terenu izmedju Mirkovica i Asanovica izaziva nevjericu medju navijacima.
- Kaj se Srbi kurce, ovdje se dosli tuci. I taman kada se atmosfera stisavala uslijedio je sporni sut Sukera i novo skandiranje. Okrenuh se i medju ruljom vidim i jedno poznato lice. Lazar iz banjoluckog naselja Budzak. Ni on sam ne vjeruje da sam ja tu. Pokazuje mi da sutim i polako prilazi. ***sic uskoro trese mrezu. Na jugu je haos, na sjevernom dijelu stadiona bacaju baklje. Na srecu, euforija kratko traje jer je uslijedilo izjednacenje. Moje srce puno, a ne smijem da pokazem. Moram se kontrolisati. Nova sansa i 2:1 za "plave". Muk na "Maksimiru". Niko ne vjeruje. Doslo mi je da zapjevam "Jedan je Stankovic Dejan!". Sutim i gledam u Lazara. Ceska se po bradi. Vidim da je prezadovoljan. Iskljucenje Mirkovica donosi nadu Hrvatima. Mirkovic je "jug" pocastio sa tri prsta, a oni su uzvratili uvredama i pokazivanjem "srednjaka".
Pocetak drugog poluvremena i izjednacenje ponovo vracaju nervozu. Tresem se. Samo da ne prime gol. Minute teku kao casovi. O, boze hoce li se ikada zavrsiti?
Lazar mi dobacuje:
- Vidi onu dvojicu, sigurno su Srbi. Nisu mrdnuli od kada su dosli na utakmicu.
Kraj se blizi, a Mijatovic solo prodorom mami uzdahe.
- Kaj ga neko ne slomi, majku mu cetnicku - dere se jedan iza nas.
Hrvati su sve tisi, a kada njihovi reprezentavici krenu vracati loptu salve zvizduka. Blazevic vrsi izmjenu. Iz igre vadi ***sica, a jug ne moze da povjeruje. Citava "Torcida" skandira "Ciro, pederu" i Alen ***sic. Ulazak Simica i Biscana mozda su dvije najvece greske Blazevica kao selektora. Na samo nekoliko metara izbija tuca izmedju izmedju Armade i navijaca Sibenika. Po prici, oni ratuju zbog nerasciscenih racuna iz prvenstva. Policajci brzo intervenisu i trojicu momaka prebijene iznose sa tribina. Kraj je sve blizi. Gledam u semafor, 82. minut. Kako vrijeme sporo ide. Srce kuca, a Hrvati sve nervozniji. Nema pjesme, samo tajac i muk.
Lazar me zatim gura, pokazuje 1:1. Shvatim, u Skoplju su Makedonci postigli gol. Lazar nesvjesno rece:"Ovaj nam rezultat odgovara".
- Kaj nam odgovara, imamo bod manje - pita se mladic do nas. Znam ja sta je Lazar mislio. Sudija pokazuje jos tri minuta nadoknde. Cuje se:"Pomozi, Boze".
Pjevam iz sveg glasa, a stisnuo sam tri prsta u dzepu. Bile su to najduza tri minuta u mom zivotu. Hrvatima vrijeme leti. Zar su vec prosla dva minuta, pitaju se. Aranda svira kraj, a "plavi" trce u zagrljaj. Meni srce puno! Od srece krenuse i suze. Radosnice.
Prilazi mi jedan momak, udara po ramenu i tjesi:
- Ne placi, bu bolje!
- Kud bolje od ovog. Idemo na Evropsko prvenstvo, direktno. Umjesto slavlja, oni su tugovali. Izlazimo, a divljanje huligana pocinje. Na Ininu pumpu u dogovoreno vrijeme dolaze Zlaja i Larsen. Doslo nam je da se smijemo. Trebalo je izdrzati ovaj pakao. Svi tuzni, a mi bi najradije zapjevali. Niko ne vjeruje da su ispali, da ne idu na Evropsko prvenstvo. Nacinalna euforija se pretvorila u nacionalnu zalost. Bilo je po onoj narodnoj: Pravi se razanj, a zec u sumi. Vracamo se kod domacina. Veselju nema kraja. Nazvali smo svoje u Banjoj Luci i culi za slavlje.
Sutradan je uslijedio povratak. Ponovo bez velikih problema. Jedva smo cekali da predjemo granicu, na pola mosta Larsen se kroz prozor proderao:"Srbija"!
Dobro je, vracamo se zivi, a bili smo medju 40.000 napaljenih i na sve spremnih Hrvata. Pjesma se ori autom. Putujemo Republikom Srpskom. Nikada mi se nasa Republika nije cinila ljepsa, niti ljudi normalniji nego tada. Uskoro dolazi i tabla Banja Luka. Sada slijedi put u Holandiju i Belgiju. Mi razmisljamo o tome, a Hrvatima ostaje da EURO 2000. gledaju - na televiziji.
[This message has been edited by Grobar (edited 26 May 2000).]
Linear Mode
