Ćiro: Bojim se da više nikada neću biti dinamovac
Netom je mala delegacija Centra stigla u pohode novome treneru Hajduka, on je već počeo s pričom, kao da je samo nastavio neki slučajno prekinuti raniji razgovor, riječi su potekle a da se mi, ako ćemo sasvim iskreno, niti ne sjećamo prvoga pitanja. Ukoliko ga je upće i bilo.
"Netko kaže dobro su izabrali, netko kaže nisu dobro izabrali, a svi zaboravljaju da sam ja trener, i to trofejni trener koji ne želi omanuti tamo gdje mu je najvažnije. U Hajduku, jadna mi majka, uistinu ne smijem omanuti. Ovo je, pobogu, podneblje koje kroz povijest daje iznimno talentirane mladiće, pa sad, ako si trener ajde od toga napravi nešto, a ne da ti direktor i predsjednik kupovinom osiguravaju tko zna kakva pojačanja."
Koliko ste zadovoljni igračkim kadrom kojega ste zatekli na Poljudu?
Jako sam zadovoljan s igračima kojima raspolažem, u pitanju je mladost u koju imam neograničeno povjerenje. Sada bi neki drugi trener rekao kako mu još samo treba malo vremena da to sve skupa dobro posloži, ali kod mene toga nema jer ovo je klub koji odmah traži rezultat. Normalno je da bi i meni dobro došlo još vremena, ali kad se ima dobar plan sustavnog i brzog učenja, kao što ga mi imamo, onda, sine moj, nema straha. I što će onda tu meni neki Đuze, Mike, Pere, Laze...
Kako se vi osobno pripremate za prvi pravi susret s Hajdukovom publikom?
Vjerujte mi da ja više od ostalih imam svijest o važnosti ove Superkup utakmice te da vrlo dobro znam koliko ona znači i za naše buduće partije. Ja gradim momčad Hajduka kao momčad autoriteta, a da bi se to postiglo, taj se autoritet mora potvrđivati iz utakmice u utakmicu.
Je li vas strah reakcije splitske publike, poglavito u slučaju negativnoga rezultata u određenom razdoblju utakmice?
Je, strah me je! Apsolutno me je strah, ali kod mene je cijeli život strah bio elementarni pokretač, pa i u psihologiji je strah poznat kao rijetko dostižni motiv za postizanje najtežih ciljeva.
Ćiro pederu, s vremenom je na tribinama evoluiralo u Ćiro Cigane...
Ma, bilo je tu još nešto što nikako ne mogu shvatiti. Dva brata su mi u ustašama poginula, oba na Kupresu, otac mi je stradao na Bleiburgu, a ja sam cijelu svoju mladost bio obilježen kao klerofašist. I sad, odjednom, meni viču Cigane i šalju me u Beograd. To je čisti apsurd!
Za Beograd ste možda i sami krivi svojim negdašnjim izjavama kako biste željeli biti trener Crvene Zvezde ili je u pitanju bilo tek podilaženje tamošnjim medijima?
To je laž!!! Laž!!! Laž!!! To je nemoguće, pa moja bi se majka u grobu okrenula kada bih ja izjavio Crvena Zvijezda je najbolji klub i želim biti njen trener. Istina je, možda, da se mene ponekad krivo interpretira jer nerijetko hoću zabaviti javnost, ali ovo oko Zvezde i Beograda je gnjusna izmišljotina.
Zar vam je uistinu potrebno biti konstantno prisutan u medijima?
Svi oni koji misle da ja nemam svijest o tome da mi brojni medijski nastupi škode, grdno se varaju, ali u konačnici, budite i vi pošteni pa priznajte da ne trčim ja za novinarima, nego vi trčite za mnom.
Kakav je vaš sadašnji odnos sa zagrebačkim sportskim novinarima?
To su sve moji prijatelji, ali na žalost na djelu je jedan strašni antagonizam između Zagreba i Splita kojega potiču ljudi koji ne žele shvatiti da su i Hajduk i Dinamo hrvatski klubovi između kojih je potreban zdravi rivalitet, a ne mržnja. Mržnja, sine moj, sve je to mržnja, kunem ti se. Evo, moj prijatelj Židak u svojoj kolumni piše kako mi je Dinamo sve dao, a stanje je sasvim suprotno jer sam upravo ja taj koji je Dinamu sve dao. Dinamo je 24 godine čekao na titulu prvaka i dočekao ju je tek kad je došao jedan idiot iz Bosne. Pa su onda deset godina opet čekali da se vrati taj bosanski idiot i da budu prvi, pa onda opet… Ma, što vi tako sposobni Zagrepčanci ne napravite ništa kad već mene stalno dezavuirate.
U Splitu, međutim, nitko ništa ne čeka, Hajduk je već dvije godine za redom prvak…
Evo, ljubavi, sad ću ti reći. Židak naredi svome Vukašinu neka me pita hoće li ovo biti repriza 1982. godine, a ja mu odgovaram: “O čemu ti pričaš, vi ste ’82. bili gubitnici, petnaesti na tablici kad sam ja došao, a ovo ovdje su šampioni!”
Pričate li, možda, malo previše o Dinamu…
Neću više, o njima više neću niti jedne riječi, a i direktor mi je tako sugerirao. A opet, nekoliko puta mi je baš bilo zgodno, recimo ono s pancirkama i šljemovima, padne mi na pamet i ja moram kazati jer, što ću kad imam potrebu zabavljati građane. A onda sutra novinari sve to okrenu, pa udari po meni, a ja jadan nisam ništa loše mislio. Iako sine, dobri su ove godine, dobri, ona dva u napadu, Da Silva i Bošnjak, su pakleni igrači.
Kako vas sada doživljavaju građani Zagreba, proživljavate li sudbinu Nike Kranjčara?
Reći ću vam samo da nisam ni znao da u Zagrebu ima toliko hajdukovaca. Na svakome koraku me presreću i žele mi sve najbolje.
I vi ste, navodno, sada hajdukovac?
Ja sada živim za rezultat Hajduka i prema tome ja sam hajdukovac. A to što sam ja porijeklom dinamovac nešto je sasvim drugo. Uostalom kad već hoćete, reći ću vam i ovo, a to prvi put iznosim pred javnost: čini mi se da više nikada neću biti dinamovac! Ja ću za njih uvijek ostati Bosanđeros, i taj moj prijatelj Židak bi dao godinu dana svoga života da im je titulu donio neki Zagrepčanac, a ne ja, Bosanac. Ali, sada je za mene sve to dodatni motiv da još jednom pokažem sve što znam, i to ne zbog osvetoljubivosti nego zbog divnih ljudi koji me u Splitu okružuju.
S obzirom da ste već u poznim trenerskim godinama…
Nisam, nemoj zajebavat!
Je li stoga Hajduk vaša zadnja trenerska postaja?
Meni su u Dinamu najviše zamjerili kad je Birtić u Globusu napisao kako sam ja rekao da mi je životna želja umrijeti na klupi Hajduka u trenutku kada moja momčad pobjeđuje Dinamo. To je tada bila zajebancija jer sam kontrirao Dinamovoj publici koja me nije htjela. Sada, međutim, na ovo pitanje mogu tek reći da upravo to želim doživjeti! No, da se odmah razumijemo, ne odmah jer namjeravam ja još živjeti barem četiri, pet godina.
Sprema te li za večerašnju utakmicu nešto posebno, nakon bijeloga šala u Zagrebu, možda plavi šal u Splitu?
Čuj, dijete moje, kad nešto unaprijed pripremaš i režiraš, to nikad ne ispadne onako kako bi želio. I taj šal, pa poslije i ona policijska kapa na Svjetskome prvenstvu u Francuskoj, čisti su plod slučajnosti. Ako nešto nikne i u Splitu, Bogu hvala, ali ni na kraj pameti mi nije da ja sada nešto sam spremam jer raja te odmah provali.
Vratimo se mi igračima. Kažu da su nam golmani problem…
To je umjetno stvoren problem jer je netko izvrsne vratare pretvorio u sumnjive vratare. To što netko piše je jedno, ali kad im ja, njihov trener, utuvim u glavu da su najbolji onda će tako i biti.
Kome najviše vjerujete na terenu, tko će biti vaša produžena ruka?
Kapetan, naravno.
Najstariji trener u prvoj ligi…
Najmlađi!
…i najmlađi igrači, a ciljevi izuzetno visoki. Ima li problema u komunikaciji?
Nema tu komunikacije, ima samo monolog. Kod mene nema dijaloga, ma nema šanse da ja uđem s nekim igračem u dijalog.
Ima li barem Kranjčar popusta, koja je uostalom razlika između sadašnjega Nike i onoga kojega ste trenirali u Dinamu?
Niko je prije imao jedan veliki strah. Jučer ga ja gledam na treningu, njega i maloga Marija (Grgurevića, op.a), i kažem im: “Slušajte vas dvojica, zašto vi ne šutirate, zašto vi iz zone udarca hoćete da nekom kombinatorikom dođete do gola, ma šutirat ćete vi, kad vam ja kažem!”. A on mi se kao malo nasmijao, a ja njemu: ”O, ho, je li se ti to smiješ, je li to tebi smiješno”, i ne bojte se, nije se više nasmijao. No, što se općenito tiče tih mladih igrača ja si utvaram da sam dobar psiholog te da dobro poznam njihovno duševno stanje i da znam kako s njima postupati. Njih treba uvjeriti da su jaki, da mogu, jer ukoliko kod njih uđe crv sumnje u vlastite mogućnosti onda postaje jebeno. I baš zato mi je, sine, ovaj Superkup izuzetno važna utakmica, pogotovo što znam da ćemo protiv Debrecena biti mnogo bolji, ali baš zato nam večeras treba pobjeda!
Što možemo očekivati od napadača, ili se možda vi još uvijek nadate da vam sportski direktor osigura kakvo pojačanje?
Imam jedno tajno oružje, a to je - Munhoz! Ali, sine moj mili, da samo svi vi skupa znate koja je šteta što se Jelavić ozlijedio. Ja ga gledam kako igra i mislim u sebi Debrecen je gotov. Ko div je bio, fascinantan. Ali, eto, sreća da ipak nije ozljeda toliko teška koliko nam se to činilo na prvi pogled. Uf, kad je ono bio pao kao da mi je netko nož u srce zabio, ali hvala Bogu sad je dobro. Zapamtite, boljega centarfora u Hrvatskoj od Jelavića nema!
Jeste li zadovoljni prijemom na Poljudu, ima li podmetanja nogu?
Na svakome koraku u ovoj kući, ali i čitavome gradu osjećam isključivo ljubav i prijateljstvo, kunem se da je tako. Ali, to je i meni obaveza više da učinim sve kako ove ljude ne bih razočarao.
Slažete li se s mišljenjem da ne biste nikada došli na klupu Hajduka da Igor Štimac nije bio sportski direktor?
Sigurno je tako. Ali i to je jedna hipoteka, jer ako baš hoćete, nemam pravo ni njega razočarati jer u slučaju neuspjeha on će biti najizloženiji. Ja ću zbrisati, a on će ostati, pa će po njemu biti koga nam ono dovede, jebote. Ali neće! NEĆE! Neće to tako biti!
Što ćete smatrati svojim osobnim uspjehom kao trenera Hajduka?
Izazov je i titula prvaka jer Hajduk nikada nije bio tri puta za redom prvak države, ali ipak osnovno je sada uzeti Superkup, pa proći Mađare i pokušati što dalje dogurati u Europi. Momčad je u punoj ratnoj spremi i jedva čeka da utakmice počnu.
Pušite li sada više nego prije?
Nego što nego pušim.
Kako je vaša obitelj reagirala na odluku o dolasku u Split?
Ja imam jednu jadnicu koja mi je sve u životu, ali koja se nikada nije miješala u moj nogometni život. Sada je to učinila prvi put, došla je Štimcu i rekla mu: “Igore, on mora ići u Hajduk”. Dosta joj je bilo zagrebačkoga vrijeđanja.
Koga vidite kao svoga nasljednika u hrvatskome nogometu?
To će biti jako teško. Nedavno su me tražili Emirati i moj sin je umjesto mene napisao životopis i dao mi da ga vidim. Pobjegao sam potom u sobu i počeo plakati. Rekao sam: “O, jadniče, kad si stigao sve ovo napraviti”.
Jeste li kontaktirali s Tomislavom Ivićem otkako ste u Splitu?
Nisam, ali hoću sigurno jer me on jako dirnuo s onom svojom gestom kada je javno kazao da sam u ovome trenutku najbolje trenersko rješenje za Hajduk.
U toj posljednjoj rečenici sve je stalo, a koliko je ona ispravna najbolje se vidjelo desetak minuta nakon našega razgovora kada je Ćiru i njegove momke na pomoćnom poljudskom terenu dočekalo više od tisuću ljudi. Sjetite se kada ste to u Splitu zadnji put mogli doživjeti i sve će vam biti jasno…
_______
In your face dinamo
How the face of Croatian football took one step better
Re: How the face of Croatian football took one step better
Linear Mode
